Kap života

Više od dvije trećine Zemljine površine čini voda, ali samo oko 2 posto svih vodnih površina otpada na slatku vodu, a za piće je upotrebljivo tek oko 0,3 posto te količine. Sve ostalo je zagađeno, nedostupno ili neprilagođeno ljudskim potrebama.

Bosnu i Hercegovinu je priroda obilato obdarila pitkom vodom, prekrasnim izvorištima, brzim i čistim rijekama i još uvijek pripada zemljama kojima je voda prirodna blagodet. Pojedinačno gledajući, BiH je bogatija izvorištima kvalitetne pitke vode od svih drugih zemalja srednje Evrope. Podaci Svjetskog instituta za prirodne resurse (World Resources Institute), govore da su ukupni godišnji obnovljivi vodeni resursi u BiH (riječni tokovi i dopunjavanje podzemnih voda) dva puta veći od evropskog prosjeka.

Nekontrolisan uticaj čovjeka, zamutio je, međutim, gotovo sve bosanskohercegovačke vodotoke. Rijeke su postale tekuće deponije i kanali otpadnih voda iz domaćinstava i industrije. Sve zagađenije rijeke Bosna, Neretva, Drina, Miljacka, Spreča, Lašva, Vrbas, Pliva, Tinja i druge - postale su ogledalo bh. društva, urbanih i ruralnih prostora, državnih i lokalnih institucija, medija i građana. A među rijetkim izuzecima su gornji tok rijeke Une, Sana i još neki manji vodotoci.

Okvirnom direktivom o vodama (ODV) kojom je EU 2000-te godine obavezala sve zemlje da u roku od 15 godina zaustave daljnju degradaciju i poboljšaju status pripadajućih kopnenih ekosistema, te da uspostave održivo korištenje voda bazirano na dugoročnoj zaštiti raspoloživih vodnih resursa. Među osam najvažnijih principa provođenja Okvirne direktive u djelo jeste i "sudjelovanje javnosti u cijelom procesu odlučivanja o vodama".

Kako sudjelovanje javnosti u odlučivanju o vodama podrazumijeva i promjene u ponašanju svakog pojedinca, uključivanje lokalnih zajednica u taj proces je od izuzetnog značaja, budući da su upravo lokalne zajednice u najneposrednijem kontaktu sa svojim stanovništvom.

Održivo korištenje voda, kao vjerovatno najznačajnijeg prirodnog obnovljivog resursa Bosne i Hercegovine, trebalo bi da bude vrhunski, prioritetni i integrativni cilj za razvoj, odnosno izlazak iz siromaštva. Za takav ishod potrebno je osigurati dovoljne količine voda odgovarajućeg kvaliteta za razne namjene; umanjiti štete od voda; te postići dobro stanje, odnosno dobar ekološki potencijal voda, osiguravajući tako i održivost korištenja ovog resursa - istovremeno ne ugrožavajući ekosisteme koji o njemu ovise.

Uloga države u upravljanju vodama je da definiše prava vlasništva, prava korištenja i odgovornosti, uključujući i uspostavu odgovarajućeg administrativnog aranžmana za implementaciju strategije za upravljanje vodama. Kriza vode je u stvari kriza upravljanja vodama.

Oskudica pitke vode zahtijevat će saradnju svih zemalja u oblikovanju novih unutrašnjih i vanjskih politika koje će štititi i međusobno dijeliti ovaj kritični prirodni resurs koji nije nepotrošiv.

Miješajući se u prirodni hidrološki ciklus - što čovjek čini od početaka civilizacije, osim koristi, mogu se prouzrokovati i nesagledive negativne posljedice. Vještačke vodene akumulacije, naročito one velike sa zapreminom većom od 30 posto godišnjeg proticaja rijeke, trajno mijenjaju prvobitne prostorne, ekološke, ekonomske, socijalne i sve druge karakteristike, ne samo njihovog neposrednog okruženja, nego i u globalnim razmjerama. Javnost bi i o tome u budućnosti mora imati odlučujuću riječ!
   
Način na koji će svaka zemlja djelovati u odgovoru na krizu pitke vode, bit će sud o našoj vlastitoj čovječnosti i glavni faktor konačne sudbine ljudske civilizacije.