Aurélie Carbillet: Sarajevo danas

"U Sarajevu, pise autorica, postoji sve što se može zamisliti u većem, francuskom gradu: saobraćaj, prodavaonice, barovi. Mlade žene su jako dobro uredjene, parovi se drže za ruku na ulici, dok su subotnji izlazci pravi obred. Moze se nači medjunarodni tisak kao i knjige na francuskom jeziku. Svjedočim da je tako bilo i kada sam zivjela u Sarajevu, izmedju 1999 i 2001 godine. Ako se Sarajlije najbolje snalaze u sadašnjem vremenu, Francuzi se skližu po balkanskoj prošlosti. Nekoliko puta, neka putnica, bila sam okrenuta klišeu o "etničkom ratu" a Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju isti izvor - slavenski! Rat u Bosni i Hercegovini je, po mom misljenju, bio identitaran: jasnije, posjedovao je identitarni ulog".

Ono što izdvaja Aurélie Carbillon iz mnoštva potencijalnih kroničara, koji su sebi dozvolili prebrze zaključke ili isticanje različitosti, te skoro besmislene komentare, jeste okolnost da je mlada žena, koja je prije dvije godine ostvarila i zanimljivu izložbu fotografija grada, umjela postojati u njemu, pokušati razumjeti pravo stanje dogadjaja i život stanovnika.

Autorica sebi ne dozvoljava isticanje vlastitog gledišta, jedino predlaže vlastita zapažanja i iskustva. Mlada žena od 23 godine nije isla u Bosnu i Hercegovinu sa pretenzijom koju mnogi zapadni pisci posjeduju, prije putovanj: napisati knjigu o BiH, slijedeći ustaljeni i nazadni sistem po kome je tamo sve zastarjelo, unisteno ili razdvojeno. Aurélie je umjela pronaći tananu nit ljudskosti, istinske volje za razumjevanjem drugih, vodjena idejom da ih opiše onakvim kakvi jesu a ne kako ih Zapad, u svojoj egoističnosti, vidi i smatra:

"Jasmina mi je objasnila nošenje marame kao osobni izbor, nikada kao obavezu. Odlučila da je ne nosi. Povezuje maramu sa modnim ponašanjem je, prema njezinom mišljenju, dovoljno da JE nekoliko djevojaka stave na glavu, pa ubijede druge. Kada sam prvi put susrela Jasminu, pričale smo i o vjeri. Rekla sam joj da ne vjerujem u Boga, a ona je odgovorila: za vrijeme rata sam osjećala potrebu vjerovanja u Njega, moralo se u nesto vjerovati. Njezino ubjedjenje joj je dozvolilo sačuvati nadu".

Aurélie Carbillet ističe kako je prezent, Sarajlijama, najprihvatljivije vrijeme. Smatra da nisu ni pesimisti ali ni optimisti nego skeptici. Neće diskutirati o diplomama niti o budućnosti ali cesto pitaju strance o njihovim planovima i namjerama. Mlada žena podvlači da je to upečatljiv dokaz zrelosti i mudrosti, posto umiju bez lažne skromnosti zaključiti, kako je sve relativno.

"Svaki dan otkrivam njihova postojanja i preko njih saznajem tko sam. Naučili su me humanosti, ne o onoj što uništava, nego o njezinoj ustrajnosti i ponovnom stvaranju, kao reflektu tog grada - što hoće novo rodjenje"!

Mlada Francuskinja je za malo vremena uspjela pronaći dušu grada koja je, začudo, ostala nepoznata mnogima što je nisu umjeli shvatiti, poput rijetkog blaga duboko skrivenog i namjerno sklonjenog. Nije se zadovoljila posmatranjem i susretima sa stanovnicima nego je opisala zemlju i pojedince iz svih perspektiva: historijske, političke ili socijalne. Najznačajnije da se mlada spisateljica, nikada nije udaljila od stvarnosti.