Spriječimo da BiH ne postane druga Libija

Zle slutnje, koje odjekuju, upozoravaju nas da zemlji prijeti raspad i sukob.

Ništa bolje ne ilustrira, osjetljivost Zapada u nedostatku pažnje i hiperaktivnosti nereda, nego njegova kontrastna politika prema Libiji i BiH. Maksimalna aktivnost je primjenjena "da se spriječi da Libija ne postane druga Bosna". Ali mirovanje, urođeni umor, pospanost i jednostavno loše prosuđivanje, odgovor je Bosni koja klizi unatrag prema stanju neuspjele države, a možda i države u sukobu sa samom sobom.

U decembru 2009. pridružio sam se Williamu Hagueu, ministru spoljnih poslova u sjeni, u upozorenju da bez snažnije akcije koja će ukinuti nacionalističku dinamiku u BiH, postoji relan rizik da bi se zemlja mogla raspasti u nezavisne etničke državice. Istina je, gospodin Hague je Bosnu stavio kao ključni spoljnopolitički prioritet u koalicionom sporazumu. Od tada, opasnost rapada BiH nije smanjena, ona je pogoršana.

BiH je trenutno sastavljena od dva dijela, nazvanih entitetima. Milorad Dodik, predsjednik dominantno srpskog entiteta, Republike Srpske,  nastavio je nekažnjeno koristiti svaku priliku da potkopa državu BiH i zalagati se za njenu secesiju. Dodik zagovara referendum o otcjepljenju od BiH, znajući sasvim dobro da je upravo takav referendum bio ranije, a koji je označio početak rata u BiH 1992. godine.

Dodik nije nacionalista – on je oportunista koji koristi nacionalizam u političke svrhe. A to je vrijedilo, također, i za Slobodana Miloševića. Posljedice njegovog ponašanja su potpuno iste kao u ranim devedesetim godinama: povećana nacionalistička retorika- i aktivnosti - iz glavnog grada Republike Srpske, Banjaluke, proizvode slične odgovore od Bošnjaka u Sarajevu i dijela Hrvata na jugu, čija je populacija u nestajanju, da ostvare stari zahtjev za izdvajanje teritorije za Hrvate, što je gotovo raznijelo Bosnu u ranim 2000-tim.

Hrvatske nacionalističke partije su u međuvremenu blokirale formiranje vlade u bošnjačko-hrvatskom entitetu koja je trebala biti uspostavljena mjesecima ranije, tvrdeći, ne bez stepena opravdanja,  da su bili izazvani od dominantno bošnjačkih partija iz Sarajeva. Nije izneđujuće, to je potpirilo oštar uspon etničkih tenzija.

Predvođeni Dodikom, bosanski Srbi su se maksimalno angažovali na osporavanju genocida u Srebrenici. Klasičan akt provokacije je izgradnja pravoslavne crkve, neposredno pored groblja ubijenih muslimana u Srebreniici. Crkva se gradi bez dozvole nadležnih organa Dodikove vlade koji je nametnuo vlastite zakone.

Dodik trenutno poziva Srbe u državnoj vladi da isele iz Sarajeva u Republiku Srpsku. Nema sumnje, on to radi, kako bi ih imao na pravom mjestu, ako bi došao trenutak za secesiju. Ne gubi se paralela s egzodusom mnogih sarajevskih Srba malo prije nego što je Radovan Karadžić napao ovaj grad 1992.

I tako, malo po malo, dok Bruxelles spava, Washington je rastrojen, a kancelarije u Evropi okupirane svojom vlastitom ekonomskom krizom  gledajući odlučno u suprotnom smjeru, BiH istovremeno sve dublje klizi u disfunkcionalnost – a možda i u nešto gore. Za sada, konflikt ostaje malo vjerovatan ishod svega ovoga. Ali više nije ni to nemoguće.

Ova politika nemješanja mora prestati. Evropska Unija i SAD se moraju ponovo uključiti. Moraju pažljivo raditi, šta god je potrebno, da se spriječi disolucija BiH, da bi se izgradila u potpuno funkcionalnu državu sposobnu za ulazak u EU, te da prevaziđe one koji joj stoje na putu. Reći da "smo prezauzeti u drugim dijelovima svjeta" nije dovoljno.

Tragedija je da je BiH, u prvih deset godina nakon rata, napravila više progresa ka održivom miru, nego bilo koja druga postratna država u novijoj istoriji. Međunarodna zajednica je potom naivno dopustila sebi da povjeruje da je posao završen i ometana Irakom i Afganistanom preusmjerila svoju pažnju drugdje. Još je više naivno da su Bruxelles i ostali glavni gradovi Evrope dopustili sebi da se uvjere da je neaktivnost najbolja politika iako su dokazi protiv toga postali očigledni, zavaljujući uglavnom (ali ne isključivo) Dodiku. On je preokrenuo progres prema državnosti u progres unatrag, u nacionalizam i disoluciju.

Postoje oni koji vjeruju u ovo – neki, možda u nižim rangovima u našem Ministarstvu vanjskih poslova. Ostali se mogu čuti kako šapću da je sve to previše – pa šta ako se BiH raspadne? Ovaj put bi sigurno bilo mirnije?

Odgovor na to je odjekujuće „ne“. Ovo područje je puno oružja i veterana,  još uvijek dovoljno zdravih da se bore. Jednostavno ne vidim da će Bošnjaci dopustiti sebi da budu zarobljeni u malom džepu u centralnoj Bosni, izolirani, ponovo napušteni od Evrope i okruženi neprijateljima. Nisu to dopustili prije 20 godina, kada su šanse za opstanak bile puno manje i neće to dopustiti ni sada.

Čak i kada bi se to izbjeglo, u što sumnjam, šta bi to govorilo o Zapadu ako, nakon što su toliko uložili da ubijede više od milion izbjeglica da se vrate u svoje kuće u područjima gdje su bili etnička manjina, sada moramo gledati egzodus natrag u suprotnom smjeru, dok nacionalisti kreiraju tri monoetničke države gdje je jednom bila multietnička BiH?

Šta bi to govorilo o našim pokušajima da pružimo ruku novim islamskim demokratskim državama u nastajanju, ako nismo spremni da odbranimo najstariju islamsku zajednicu u Evropi od izolizacije?

Šta bi to govorilo o Evropi ako, dok se Radovanu Karadžiću sudi za ratne zločine u Hagu, Bruxelles kroz apatiju, neznanje ili indiferentnost, postane nesmotreni instrument svoje politike komadanja u BiH?

Šta bi ovo govorilo o našim pokušajima da pomognemo Libijcima da naprave održivu demokratiju na drugoj strani Mediterana, ako ne možemo konsolidirati jednu čak unutar svojih granica u Evropi?

Paddy Ashdown je bio visoki predstavnik u BiH