Borba za medije

Zvaničnici OSCE-a i ugledni poznavaoci medijskih prilika u regionu konstatovali su da je trenutno stanje u medijima u BiH zabrinjavajuće, prije svega, u Javnim servisima zbog njihove finansijske nesamostalnosti i izloženosti pritiscima vlasti. Ovu tezu opravdavaju i posljednja aktuelna dešavanja u kojima se članice sistema javnog emitiranja međusobno sukobljavaju i uređivački potpuno razilaze.

Tako je nedavno Javni RTV servis Republike Srpske (RTRS) u udarnom terminu svoje programske šeme odbacio kritike i optužbe na račun zvaničnika i o stanju u tom entitetu koje su iznošene u posljednje vrijeme u magazinu “60 minuta” Federalne televizije. Javni servis iz drugog entiteta je pri tom, bez osvrtanja na moguću opravdanost njegovih navoda, optužen da za nečiji interes radi na rušenju RS, da čitav srpski narod i njegove lidere smatra fašistima...

Indikativno je da u konkretnom slučaju RTRS ima identične stavove kao i aktuelna vlast u tom entitetu. Takvi programi za posljedicu imaju dalju entitetsku homogenizaciju i doprinos “zaštiti” tog dijela medijskog prostora u BiH od medija iz unutrašnjosti, što ide na ruku aktuelnoj vlasti. Prethodno se u RS osamostalilo i entitetsko udruženje novinara s obrazloženjem da su u Sarajevu “privatizirali” dotadašnju zajedničku organizaciju.

Vladajući SNSD u RS i njeni lideri tražili su u više navrata od Regulatorne agencije za komunikacije odgovarajuće sankcije za FTV, što RAK do sada nije našao opravdanim. Također traže likvidaciju RTV BiH  kao javnog servisa na nivou države i istovremeno sistematski opstruiraju formiranje Korporacije javnih emitera, odnosno uspostavljanje sistema javnog emitiranja u BiH.

Slične optužbe i namjere ima i HDZ BiH koji smatra da javni servisi FTV i RTVBIH (redovno se izostavlja javni servis Republike Srpske!?)  ne ispunjavaju interese hrvatskog naroda i najavljuju osnivanje vlastitog kanala.

U posljednje vrijeme se kritikama na račun FTV pridružila i SDA, nakon priloga koji joj se nisu svidjeli, i ocjenom da je taj javni servis suviše naklonjena jednoj partiji.

U svim tim napadima provejava optužnica protiv medija da ne rade, u prvom redu u interesu naroda za koje se oni smatraju ekskluzivnim zastupnicima, ali i da  doprinose lošem političkom stanju u državi! Nažalost, u okolnostima pritisaka, ekonomske iscrpljenosti i potpune neizvjesnosti  zabrinjavajuća posljedica je i sve vidljivija erozija profesionalnog digniteta novinara zbog nezavidne finansijske situacije i straha od gubljenja posla.

Borba za vlastiti medijski atar u BiH traje od samog početka rata 1992. godine. U poratnom periodu je to dijeljenje nastavljeno svim sredstvima koje se, prije svega, odvija na relaciji RS –FBiH. Sada je to etnički aktuelizirano i u samoj FBiH najavom dva HDZ-a o uspostavi javng servisa na hrvatskom jeziku. U takvim okolnostima etničke izdijeljenosti teško je zamisliti funkcionisanje Javnog RTV sistema BiH koji podrazumijeva odgovarajuću integraciju medijskog prostora na nivou države.

Izvjesno je da se u BiH ne vodi nikakav medijski rat. U pitanju je, zapravo, rat za medije i osvajanje medijskih prostora koji već godinama vode odgovarajuće političke garniture. Mediji su potrebni ili smetaju u ostvarivanju odgovarajućih političkih ciljeva, posebno u trenutnom “ratu” političkih partija oko konstituisanja vlasti u BiH.

Mediji nisu odgovorni za stanje u društvu i državi. Za to političku i moralnu odgovornost imaju političari u BiH koji bi konačno morali pokazati nekim konstruktivnim gestom da im je stalo da zdrave medijske sredine ako zaista  iskreno (?) prihvataju evropske demokratske norme. To podrazumijeva obavezu da omoguće javnim medijima punu nezavisnost i samostalnost.

Za očuvanje cjelovitog medijskog prostora u BiH, i njeno uključivanje u društvo zemalja sa slobodnim medijima, u ovom trenutku je prioritetna obaveza osigurati uspostavljanje sistema javnog RTV emitiranja, odnosno formiranje korporacije Javnih emitera u BiH. To je pretpostavka za započinjanje i realizaciju njihove digitalizacije u preostalom kratkom vremenskom periodu bez koje bi BiH ostala u analognom mraku i izolirana od svijeta savremenih komunikacija .

Aktuelne političke elite na vlasti do sada su nedvosmisleno pokazale da za to nisu zainteresirane. Upravne strukture u javnim servisima koje su oni postavili, također. Učinili su, zapravo, sve da se to ne desi iako im je ta obaveza zakonom propisana još prije više od pet godina! Nažalost, svjedoci smo da i pojedini potencijalni akteri buduće vlasti u BiH ničim nisu pokazali da su promijenili mišljenje i planove. Naprotiv.

Iz toga se logično nameće pesimističan zaključak u vezi mogućeg progresa i uspostavljanja slobodnih i nezavisnih pluralističkih medija u BiH u skoroj budućnosti. Potrebno je, ipak, vjerovati i nadati se da će novoizabrane svježe i kvalitativno drugačije političke snage u budućoj strukturi vlasti ipak pokrenuti započinjanje pozitivnijeg odnosa prema medijima.

Iluzorno je očekivati da u tom procesu (konačno) nešto učini i Ured visokog predstavnika s obzirom da već godinama ravnodušno posmatra process rastakanja Javnog RTV servisa.