Građansko i nacionalno

Najprije su lideri SNSD-a, HDZ BiH, SDS-a i HDZ 1990., Milorad Dodik, Dragan Čović, Mladen Bosić i Božo Ljubić,  konstituisali srpsko-hrvatski nacionalni blok s obrazloženjem da „u  Sarajevu“ bošnjački nacionalni tabor čine SDP BiH i SDA naglašavajući kako je SDP „kamuflirana“ bošnjačka partija. Na sastanku u Mostaru odbacili su u cjelosti Platformu o konstituisanju vlasti u BiH koju su ranije usglasili SDP BiH, SDA, HSP BiH i NSRZB.

Ultimativna je poruka sa tog mostarskog okupljanja, na kojem je glavnu riječ imao Dodik, da se vlast u BiH može konstituisati samo na etnonacionalnom trodijelnom principu, odnosno da u vlast mogu ući samo predstavnici stranaka koje „eksluzivno“ predstavljau svoje narode.

Vrhunac etnonacionalnog političkog šovinizma manifestiran je sljedeći dan u Banjaluci od strane srpskih i hrvatskih delegata odbacivanjem bošnjačkog kandidata za izbor predsjedavajućeg Doma naroda u RS. Sporno je što bošnjački kandidat dolazi iz Socijaldemokratske partije BiH (?!) pa je zatraženo da to mjesto popuni Bošnjak (samo) iz SDA, razmišljajući, valjda, kako je to stranka koja ekskluzivno zastupa Bošnjački narod.

Na tom fonu je, inače, i teza o bosanskom jeziku kao „bošnjačkom“ kako bi se i po tom osnovu onemogućila identifikacija građana sa državom u kojoj žive. Konačno, Bosanci su u ustavnom provizoriju troetnonacionalne podjele u BiH nepoznata kategorija i tretiraju se kao „ostali“!

Tako osmišljen „konstitutivni nacionalizam“ i probiranje Bošnjaka, Hrvata i Srba po partijskoj podobnosti principijeno su osudile i SDP BiH i SDA i odbile da sudjeluju u bilo kakvim etnonacionalnim blokovima u formiranju vlasti. SDA, koja sve više pokazuje konstruktivnost i zrelost u procjeni političke stvarnosti u zemlji, izrazila je razočarenje pokušajem obnavljanja preddejtonske nacionalblokovske podjele.

Naravno, takvo zalaganje ima svoj cilj – to je demontaža i onog preostalog minimuma države BiH. Najefikasniji način je podjela BiH „na dvije teritorijalne jedinice i tri naroda“. Pri tome je zadata veličina RS u koju niko ne smije dirati. Lider HDZ BiH Dragan Čović je pristao na tu formulu, a za uzvrat je njegov partner Dodik preuzeo uloga dušebrižništva za bosanske Hrvate povlađujući Čoviću i Ljubiću podrškom njihovoj namjeri da naprave entitet za sebe - na području Federacije samo, razumije se.

Ako se podlegne ponovnom pritisku da glasamo samo za “svoje“ Hrvate, Srbe i Bošnjake, šta će biti sa onima koji se označavaju kao „ostali“. Za koga će oni glasati ako njihove nacionalne opcije nema? U tom slučaju neminovno je pristajanje na status građana drugog reda s onemogućenim elemntarnim ljudskim pravima u izbornom procesu da biraju i budu birani. To je, zapravo, odgovor zašto više od godinu dana  dosadašnji vlastodršci nisu htjeli da izvrše presudu iz Strasbura u slučaju Sejdić i Finci!

Platforma o konstituisanju vlasti u BiH, koju su na inicijativu SDP BiH potpisale i ponudile ostalim strankama još SDA, HSP BiH i NSRZB,  nudi do sada, i u ovom trenutku, najvišu moguću mjeru nacionalne i građanske ravnopravnosti u BiH. Ona se ogleda u institucionalnoj ravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijeloj teritoriji države i, također, prvi put predviđa neki pomirbeni balans između građanskog i nacionalnog što bi se za bosanskohercegovačku stvarnost moglo nazvati istorijskim.

Nejasno je zašto lideri dva HDZ-a odbijaju mogućnost uspostavljanja jednakopravnosti Hrvata sa ostala dva naroda na cijeloj teritotoriji BiH i na svim nivoima vlasti koja se nudi u ponuđenoj Platformi četiri stranke?  Uz istovremeno nedvosmislen i otvoren stav Milorada Dodika da je „Republika Srpska neupitna“ i da na tom osvojenom dijelu BiH Hrvati ne treba da traže ništa za sebe!

HDZ 1990 je upravo na protivljenju takvoj poruci, za razliku od HDZ BiH, vodio cjelokupnu predizbornu kampanju i politički se razišao s tom partijom. Njegov lider Božo Ljubić je, međutim, naprasno odustao od tog stajališta i priklonio se Draganu Čoviću s obrazloženjem da Platforma četiri stranke ne predviđa mogućnost trećeg entiteta.

U takvoj političkoj konstelaciji, podrazumijeva se, neophodno je da postoji i treći intitet ili, kako ga Dodik, Čović i Ljubić nazivaju - hrvatska federalna jedinica. To najprije podrazumijeva federalnu komponizaciju BiH, a neminovan sljedeći korak je njena disolucija kroz konfederalizaciju što otvoreno zagovara Dodik.

Trodijelna etnonacionalna i etnoteritorijalna podjela u BiH s njihovim „legitimnim“ političkim predstavnicima, što zagovaraju Dodik, Bosić, Čović i Ljubić, s jedne strane, te  institucionalna ravnopravnost svih bosanskohercegovačkih nacija na čitavom prostoru zemlje koju predlažu Lagumdžija, Tihić, Jurišić i Ivanković, s druge strane, osnova je aktuelne političke postizborne krize u BiH. To je ključni problem u BiH u protekle dvije decenije njene samostalnosti i sada je krajnje vrijeme da se ta dilema razriješi. Rezultati proteklih izbora su pokazali da ljudi sve manje vjeruju nacionalnim podjelama i šansu daju rješenjima za bolji život.

Platforma čeiri stranke u ovom trenutku nudi najpotpuniji odgovor na to pitanje –  jednakopravnost svih naroda na cijelom području BiH u kombinaciji ustavne zaštite građanskih i nacionalnih prava. Buduća vlast u BiH koncipirana na tim principima nudi harmonizaciju odnosa u zemlji, realnu perspektivu za bolji život i sretniju budućnost.

Opcija podjele potvrđuje već viđeno pri čemu je održivost države realno dovedena u pitanje. Protiv toga je nedvosmisleno i tzv. međunarodna zajednica čija je volja sublimirana u uredu visokog/specijalnog predstavnika. Ali, prije nego što OHR napusti BiH ta verbalna volja morala bi da bude pretočena i u konkretnu podršku opciji koja nudi građanima te zemlje mir, suživot i perspektivu u porodici evropskih demokratskih zemalja.