Holbrooke - snaga za dobrotu

16. septembra 1995 sudbina Banjaluke je visila o koncu, a sa njom i budućnost Bosne i Hercegovine. Za tri godine bosanski Srbi su vodili jednostrani rat protiv muslimana i Hrvata, ali sada su bili na ivici kolapsa. Uz podršku NATO bombardovanja ojačala hrvatska vojska je bila na periferiji velikog grada bosanskih Srba.

Washington je dao uputstva Richardu Holbrooku, specijalniom izaslaniku predsjednika Clintona za BiH, da kaže Hrvatima da zaustave ofanzivu na Banjaluku. Holbrooke je odletio 16. septembra u glavni grad Hrvatske dan prije sastanka sa autoritarnim predsednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom. Sumnjao je, kao i ja, u njegovu pretpostavku da će poraz Srba u Banjaluci  sigurno značiti i kraj za lidera bosanskih Srba Radovan Karadžića i komndanta njegovoe krvoločne vojske, Ratka Mladića, koji je napravio  prvi genocid u Evropi nakon nacista . Nije bilo teško napraviti analogiju sa drugim svjetskim ratom kada je ugled demokratke Njemačkoj porastao tek nakon teškog poraza nacista.

Da li bi bilo bolje da je pala Banja Luka?

Neka od naših osjećanja su, sasvim iskreno, bila emotivna. Holbrooke i ja odvojeno smo posjetili grad neposredno nakon početka rata 1992. Vidjeli smo bradate srpske vojnike kako terorišu muslimansko stanovništvo koje je bilo satjerano u geto, bilo im je zabranjeno da idu na posao ili u školu. Obojica smo imali istu reakciju. Banja Luka je mjesto čistog zla.

Poslije večere sa mojom suprugom te septembarske noći, Holbrooke i ja ćaskali smo šta bi on mogao reći Tuđmanu na sastanku sljedeći dan. Iako je Holbrooke imao instrukcije, on je osjetio da mu brzi razvoj situacije na terenu u Bosni daje dovoljno prostora da se kreće u drugom pravcu. Obojica smo vidjeli prednosti - i inherentnu pravdu - od srpskog gubitka Banja Luke. Ali, Holbrooke je bio fokusiran na praktične stvari. Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici su podržali mirovni plan zasnovan na 51-49 procenata podjele teritorije između Federacije bosanskih Muslimana i Hrvata i Srba.

Holbrooke je smatrao da nema svrhe da hrvatske i bosanske snage zauzimaju teritorije od kojih bi morali da se odreknu u mirovnom sporazumu. On se takođe nadao da Banja Luka, u kojoj urbani Srbi čine većinu gradskog stanovništva, mogu proizvesti neko umjereno vođstvo koje bi na kraju moglo proizvesti političku dominaciju nad  ekstremnim nacionalistima.

Znao sam da je hrvatski predsjednik dugo priželjkivao Banja Luku kao dio svog projekta velike Hrvatske, i to je izazivalo strah da, ako pređe u njegove ruke, nikada ne bi mogli  kasnije taj grad vratiti pod kontrolu vlade BiH.

Čak i kada je stigao u predsjedničku palatu za naš sastanak sa Tuđmanom narednog dana, Holbrooke još nije imao konačnu poruku. Otišli smo u toalet da obavimo posljednji kratki dogovor. (Znali smo da Tuđman snima ili prisluškuje sve razgovore, ali smo se nadali da će zvuk vode koja teče biti dovoljno glasna da nas ne čuju).

Na kraju su humanitarna pitanja presudila za konaćnu Holbrookovu odluku. Iako su banjalučki lideri bosanskih Srba činili nevjerovatnu okrutnost nad muslimanskim i hrvatskim gradskim stanovništvom, Banja Luka je bila dom za više od 200.000 civila, od kojih većina nisu imali odgovornost za zločine. U prethodnom mjesecu je 100.000 srpskih izbeglica - raseljenih u toku hrvatske ofanzive - stiglo u grad. Kao što smo razgovarali šta bi moglo dogoditi ako hrvatska vojska uđe u grad, Holbrooke nije bio voljan da nanesu još veću bijedu na toliko mnogo nedužnih civila.

Pošto je konačno odlučio šta da kaže, Holbrooke je još morao u to ubijediti Tuđmana. Hrvatski predsjednik je bio kruta figura koji je smatrao sebe (i svoju zemlju) daleko superiornijom nad "nezapadnim" Srbima i Bosancima. Holbrooke je shvatio da je Tuđmanova prevashodna želja da bude tretiran kao povjerljiva osoba i saveznik Sjedinjenih Država. Na sastank je Holbrooke učinio da se hrvatski lider osjeća kao da je u koordinaciji sa američkom politikom i bez i jedne prijetnje dobio je ono što je želio.

Petnaest godina kasnije ja ne znam da li smo napravili pravu odluku. Bosna bi danas bila više jedinstvena i uspješna država da su ekstremisti odgovorni za rat bili poraženi, umjesto da dalje imaju  remetilačku ulogu u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Kolaps srpskih ekstremista u Bosni možda bi ublažio Miloševićev stisak na Srbiju i kasnije rat na Kosovu možda ne bi bio potreban.

Ričard Holbrooke je znao vrlo dobro da će poruka koju je dao Tuđmanu o Banjaluci odrediti sudbinu BiH i regiona - u godinama koje dolaze. On je shvatio da je ovo pitanje života i smrti, i on je sve uložio na očuvanje što većeg broja života. Iako možemo samo da nagađamo šta bi se desilo da je Hrvatska vojska preuzela Banja Luku - znamo da je Holbrooke kapitalizovao novu vojnu ravnotežu u BiH da se pregovorima postigne mirovni sporazum u Daytonu. Iako je bio daleko od savršenog, time je okončan rat.

Hiljade, možda stotine hiljada, ljudi su živi danas, zahvaljujući Richardu Holbrooku.