Koalicija za promjene

Pobjeda Socijaldemokratske (partije) opcije na ovogodišnjim  opštim izborima u BiH, je karakteristika koja  remeti „idilu“ nacionalnih podjela u toj zemlji. Birači su napokon poklonili većinsku pažnju neetničkoj politici istovremeno se odričući ustaljene šeme politike nacionlnih rezervata u BiH, a time i samozvanih nacionalnih političkih elita koje samo u njima mogu profitirati.

U pitanju je sukob između političke ideje koja treba da služi i zastupa interese svih građana,  bez obzira na  njihovu nacionalnu ili vjersku opredijeljenost i, s druge strane, već 15 godina trajućeg koncepta samoproglašenog ekskluzivnog političkog zastupanja svog etniciteta i odbrane interesa samo „svog“ naroda. Po tom konceptu ostale stranke, po definiciji nenacionalne ili tzv. građanske partije u BiH nemaju politički legitimitet da zastupaju pripadnike ni jednog konstitutivnog naroda.

Izbor (po drugi put) hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, iz stranke koja ne „zastupa nacionalne interese Hrvata“ definitivno je nagovijestio moguće promjene u etničkom političkom organizovanju i razmišljanju u BiH.  Logično je što se pred tom inicijativom vrlo agresivno osporava Komšićev legitimitet, s vrlo nesretnim obrazloženjem da su ga „birali Bošnjaci“, a ne Hrvati, a time se indirektno praktično osporava i njegov nacionalni identitet!?

Usput, svjesno se prešućuje činjenica da je Ivo Miro Jović, nakon što je visoki predstavnik smjenio Dragana Čovića,  u maju 2005. zauzeo njegovo mjestu u Predsjedništvu države zahvaljujući jednoglasnoj podršci SDA u Parlamentu BiH! HDZ-u ne smeta ni to što je na izborima za potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda prošao Hrvat (Emil Vlajki) takođe iz druge stranke...

Iz slučaja „Komšić“ proističe i pitanje zašto Srbin ili Bošnjak iz HDZ, naprimjer, (ako ih uopšte tamo ima)  ne bi mogao biti kandidovan za srpskog, odnosno bošnjačkog člana Predsjedništva države? 
Može biti jer zakon ne kaže iz koje stranke moraju biti kandidovani. Ne bi trebao biti jer to nije u interesu nacionalnih političkih elita ako žele sačuvati svoje samoproklamirano pravo da ekskluzivno predstavljaju svoj narod i uživaju privilegije koje uz to idu.

S druge strane, ako bi biračima u BiH bila samo važna sposobnost kandidata za odgovarajuću funkciju, njegov program rada, profesionalni ugled, bez obzira iz koje stranke ili naroda dolazio, to bi uticalo na potrebu kvalitativnih  promjena u politčkom izbornom sistemu BiH čiji bi krajnji rezultat bio deplasiranost etničkih podjela te okretanje pragmatičnim pitanjima boljeg života.

Opredjeljenost ljudi za izbor kandidata na odgovorne funkcije  prema njihovoj sposobnosti, a ne etničkoj pripadnosti, značio bi i najkraći put ka (neophodnoj)  izmjeni sadašnje ustavne strukture zemlje koja institucionalizira nacionalne podjele, omogućava kršenje elementarnih ljudskih prava, frustrira ljude...

Stoga SDP BiH, nakon uspješnog prolaska na izborima, ima šansu i veliku odgovornost da pokuša sastaviti vlast i okupi sposobne kadrove koji će svojim rezultatima učiniti nevažnim etno-partijske torove u životu građana i na taj način dokazati da na izborima treba razlikovati kandidate po njihovim  rezultatima i sposobnostima, a ne nacionalnim krvnim zrncima.  Ukoliko bude obezbjeđena takva politička klima već na narednim izborima moglo bi se očekivati pojavljivanje više „Željka Komšića“ na svim nivoima vlasti i u drugim političkim partijama.

Taj proces je nastavljen i u drugom izbornom ciklusu, a podršku je dobio s posebno važne adrese: Stranka demokratske akcije je ovih dana javno obznanila da ne polaže prava na ekskluzivno zastupanje i predstavljanje svih Bošnjaka te da to ne bi trebalo da čine ni druge stranke s etničkim predznakom.