Suzbijanje antidržavnog energetizma

U poslijerenesansnoj Evropi razvijeno je više ideologijskih slika svijeta. One su kognitivni i orijentacijski okvir za razumijevanje historijskih tokova. Među njima su četiri presudno važne za shvatanje ovog doba – konzervativizam, liberalizam, socijalizam i fašizam. U svaku od tih ideologija uključena je neka od pretpostavki koju nije moguće znanstveno objektivizirati. Zato je za svaku opravdano reći da od svojih sljedbenika zahtjeva vjerovanje u nešto izvan kritičke preispitivosti. Kada god svoju sliku svijeta žele nametnuti kao potpunu, elite tih ideologija isključuju pravo na autonomno i neovisno znanstveno mišljenje, otvorenu društvenu kritiku te pravo na slobodan izbor pojedinačnog svjetonazora. Ako na raspolaganju imaju organizacije i državnu moć, ideologije se jednostavno utjelove u strukture progona i destrukcije.

Za bosanskohercegovačku poslijekomunističku i poslijeratnu političku dramu moguće je reći da je izvan svake jasne ideologijske odredljivosti. Nema političkih organizacija koje bi dosljedno i na osviješten način zagovarale neku od mogućih političkih ideologija te podsticale društveni dijalog i kritičko mišljenje kao pretpostavke slobodnog društva. Zato se te političke organizacije pokazuju nesposobnim da artikuliraju jasnu političku sliku bosanskohercegovačke posebnosti kao pluralnog društva kojem ne može odgovarati nijedna od ideologija takozvanih homogenih etnonacionalnih ili religionacionalnih koncepata.

U toj se nemogućnosti poseže za brojnim pseudopolitičkim sredstvima u prikrivanju i pravdanju nezakonitih nastojanja za postizanje osobnih ili grupnih lukrativnih interesa. Takvi su interesi uglavnom suprotni političkim, kulturnim i ekonomskim potrebama bosanskohercegovačkog društva. I kada prikazuju ideologijske osnove svojih političkih programa, većina bosanskohercegovačkih političkih aktivista u tome svjedoči i demonstrira amebične idejne forme ispunjene hipokrizijom, neznanjem i lošim namjerama.

Unutar te opće političke pometnje kao okvira bezobzirnih i neodgovornih odnosa prema društvu su i zloupotrebe akutelnosti društvenih potreba u zemlji i svijetu za pouzdanom i kvalitetnom opskrbom energijom različitih oblika. Čini se da ni u jednom drugom sadržaju sadašnjeg političkog života nije moguće vidjeti toliko političke arogantnosti, neznanja i ponižavanja društva koje je te nositelje zakonodavne i izvršne vlasti legitimiralo.

Kada se znanost, kao razumski odnos prema mjerljivome svijetu, preinači u totalitarnu sliku svijeta koja se nudi kao odgovor na sva ljudska pitanja, govori se o scijentizmu ili ideologiji koja je zloupotrebljava za postizanje neznanstvenih ciljeva. Slično tome moguće je govoriti o energetizmu kao pseudopolitičkoj ideologiji u kojoj se pitanja energetike, kao discipline koja se bavi preinakama, prijenosom i korištenjem energije u različitim područjima moderne civilizacije, koristi u javnome prostoru za postizanje neenergetskih ciljeva.

Razdoblje bosanskohercegovačke političke drame koju obilježavaju Haris Silajdžić, Nebojša Radmanović i Željko Komšić kao članovi predsjedništva Bosne i Hercegovine prožima bezobzirno i razorno korištenje poslijekomunističkih i poslijeratnih bosanskohercegovačkih trauma za svrhe koje nisu ni razumski artikulirane niti doprinose prevazilaženju razorenosti društva, ekonomije i politike. Dio tog je i korištenje energetizma u funkciji obmanjivanja javnosti i postizanja nezakonitih interesa.

Ovdje će biti ukazano na pet bitnih sadržaja destruktivnog korištenja energetizma kakav je zagovarao, primjenjivao i promicao uz svoje saradnike g. Haris Silajdžić.

Prvo, javnosti je proizvodnja električne energije na neiskorištenim energetskim potencijalima nuđena kao komparativna i neosporiva prednost ove zemlje. Ta tvrdnja je netačna jer ova zemlja nema energetske potencijale koji bi nadilazili njene potrebe u slučaju da je njen cilj postizanje razine ekonomske razvijenosti koja je kompatibilna s njenim najbližim susjedima. Uz to Bosna i Hercegovina nema ni nafte ni plina niti sirovina relevantnih za razvoj tehnologija koje koriste nuklearno gorivo. Raspoložive zalihe ugljena su uglavnom niskih kaloričnih vrijednosti i manjkave dostupnosti. Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine je izvan glavnih svjetskih saobraćajnica za transport energenata.

Drugo, iznošeni su stavovi prema kojima je gradnja novih energetskih kapaciteta moguća i bez odgovarajućih prostornih planova i uvida u ekološke i društvene posljedice novih gradnji na bosanskohercegovačkim vodotocima, te bez energetske strategije kojom bi bile određene potrebe, mogućnosti i glavne interesne zajednice u energetskom razvoju. Takav pristup je, prema abecedi savremene energetike, odavno odbačen kao dugoročno opasan i društveno neprihvatljiv. Postavka o značaju alternativnih izvora energije (vjetar, sunce, termalni izvori, naprimjer) je u okviru opće energetske strategije privlačna, ali ipak samo periferne važnosti u artikuliranju ekonomskog razvoja koji bi bio kompatibilan s evropskim standardima.

Treće, o energetskim pitanjima govoreno je izvan znanstvene i strukovne zajednice, pa je u javnosti širen emocionalizam unutar kojeg ozbiljno, stručno i znanstveno mišljenje nije moguće. Takva društvena atmosfera razara strukovnu i znanstvenu zajednicu koja je uvjet za svaku političku konstrukciju, pa tako i za energetski razvoj. I više od tog. Promicanje znanstvenih strukovnih pitanja u gorljivu žurnalističku, scijentističku i politikantsku retoriku truje i zavađa sudionike bosanskohercegovačkog društvenog diskursa.

Četvrto, bosanskohercegovačka znanstvena i strukovna zajednica, koja je moguća jedino kao autonomno, slobodno i neovisno udruživanje i djelovanje stručnjaka i znanstvenika, je energetizmom kao sredstvom različitih lobista, zagovornika lukrativnih prodaja i kupovina mimo zakona, i tome slično, preplašena i razbijena u tolikoj mjeri da se može govoriti o njenom dovođenju na rub postojanja.

Ministarstva i upravne organizacije na svim razinama države pretvoreni su, u velikoj mjeri, u instrumente autarhičnih volja, što bitno doprinosi društvenoj, političkoj i ekonomskoj agoniji zemlje. A energetski razvoj bilo koje zemlje nije moguć bez odgovarajuće znanstvene i strukovne zajednice koja utječe na donositelje odluka na svim razinama političkog odlučivanja. Gotovo u svim strukturama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti ta zajednica je najvažniji dijaloški okvir razumskog preispitivanja stanja i mogućih razvojnih pothvata. Bez nje nije moguće preispitivati nijedan društveni ekonomski i politički program.

Peto, u javnosti je frenetično promicano navodno zanimanje financijskih centara svijeta za bosanskohercegovačku energetiku. Istodobno, nikada i nigdje niko od tih javnih propagandista takvog interesa nije iznio pred stručnu javnost nijedan projekat ozbiljnog zahvata u energetici. A ozbiljni energetski projekti mogu biti realizirani jedino u vremenima koja obuhvataju više godina stručnog i znanstvenog rada kao pripreme za samo otpočinjanje građenja. U njima na organiziran način sudjeluju stotine i stotine stručnjaka različitih područja za čije osposobljavanje je potrebno više decenija u okviru obrazovnih i naučnih centara najviše razine.

O gradnjama novih energetskih objekata govoreno je kao o platformama ili strukturama preko kojih se iz zemlje ili vode crpi energija, pa se potom prodaje. Pri tome će ti koji obećaju da će platiti takve gradnje sve to – i platforme i strukture, i zemlju i vodu – poslije, kada vrate svoj novac, ostaviti državi koja im je omogućila investiranje novca i naplatu za njeg. Takve karikature mišljenja niko nikada ranije nije mogao vidjeti na ovim prostorima.

Ako je u bosanskohercegovačkoj političkoj promjeni, koju najavljuju rezultati posljednjih izbora, razložno očekivati poboljšanje društvenih, političkih i ekonomskih uvjeta u državi, ništa od toga neće biti moguće bez objektiviziranja i otklanjanja razornih učinaka politikantskog energetizma. Ozbiljan pristup složenim i teškim pitanjima ove zemlje pretpostavlja objašnjavanje i odbacivanje prevara politikantske elite koja je više od četiri godine koristila energetizam kao gorivo za ostvarivanje svojih nezakonitih interesa.

Odgovornost za to je na znanstvenoj i stručnoj javnosti. Nju nije moguće realizirati izvan potrebne političke podrške i razumijevanja postupaka donošenja odluka koje su utemeljene na znanstvenim i stručnim uvidima. Potrebne su mnoge godine za otklanjanje šteta koje su u tom vitalnom području bosanskohercegovačkog društva i ekonomije napravili Haris Silajdžić i njegovi drugovi svojim djelovanjima na osnovi neznanja.