Bin Ladenove zasluge

Cilj bilo kojeg terorističkog napada je podstaći mnogo jačeg neprijatelja na eksesivnu reakciju. I tokom posljednjih devet godina, nizom pretjeranih reakcija, SAD su upale u zamku 11. septembra. Bin Laden zaslužuje da bude ciljem našeg neprijateljstva, narodne boli i prezira, i zaslužuje da se uzme ozbiljno kao lukav taktičar. Međutim, mnogo toga što je on postigao mi smo sami učinili i nastavljamo činiti sami sebi. bin Laden ne zaslužuje da mi, čak i nenamjerno, ispunjavamo tako mnogo njegovih snova.

Nije moralo biti tako. Prvi odgovor Bushove  administracije je bio sasvim dovoljan. Kalibrirana kombinacija operativaca CIA-e, specijalnih snaga i zračnih napada je slomila Talibane u Afganistanu i poslala bin Ladena i ostatke Al Qaide da bježe preko granice u Pakistan. Američka reakcija je bila brza, moćna i efektivna – jasno upozorenje svakoj organizaciji koja razmislja o još jednom terorističkom napadu na SAD. To je bio momenat kada je predsjednik George W. Bush trebao objaviti da je misija ispunjena, uz napomenu da ce određene američke agencije i grane vojske nastaviti lov na lidera Al Qaide. Svijet bi razumio, i većina Amerikanaca bi vjerovatno bila zadovoljna.

Međutim, podmukla strana terorizma je da apsolutna sigurnost ne postoji. Svaki incident provocira razmišljanje da se nešto još gore može desiti. Bushova administracija je uvjerila sama sebe da umovi koji su skovali zavjeru o korištenju putničkih aviona kao balističkih raketa bi također mogli otkriti način da naoružaju takve «rakete» hemijskim, biološkim ili nuklearnim oružjem. Ovo je postala egzistencijalna noćna mora koja je ubrzo odvela do niza nedokazanih i neopravdanih pretpostavki: da je Saddam Hussein ravio oružje za masovno uništenje, uključujući nuklearno oružje, te da je postojala veza između Iračkog lidera i Al Qaide.

Bin Laden nije imao nikakve veze s njegovanjem ovakvih pogrešnih shvatanja. Ništa od ovoga nije imalo stvarnu vezu sa 11. septembrom. Tada nije bilo grupe koja se zvala «Al Qaida u Iraku». Međutim, politička klima u tom momentu je prevagnula nad labavom opozicijom protiv invazije Iraka, i SAD su marširale u drugu ratnu zonu koja se ispostavila kao neukrotljivija, bolnija i iscrpljujuća nego što su njene pristalice  očekivale.

I dok je predsjednik Obama nedavno objavio kraj Američkih ratnih dejstava u Iraku, prešao je preko činjenice da će desetci hiljada Američkih trupa najvjerovatnije morati ostati tamo još narednih nekoliko godina, s obzirom da Iraku nedostaje vojna sposobnost da se zaštiti od eksternog (t.j. iranskog) napada. Ultimativna ironija je da je Saddam Hussein, s ciljem kontrolisanja susjeda, ostavio njih i ostatak svijeta u vjerovanju da bi on mogao imati oružje masovnog uništenja. Na taj način je prouzrokovao svoje vlastito uništenje, kao i sadašnju potrebu američkih trupa da ispune prazninu koju je nastala nakon njega i njegove prijeteće prisutnosti.

Što se tiče 100.000 američkih trupa u ili na putu za Afganistan, mnogi od njih će ostati tamo narednih godina – ne zbog američke predanosti izgradnji funkcionirajuće demokratije tamo, a još manje zbog toga što bi se desilo Afganistanskim ženama i djevojčicama u slučaju da se Talibani vrate na vlast. Razlog je nuklearno oružje. Pakistan ima arsenal od 60-100 nuklearnih bojevih glava. Ako bi neke od tih pale u ruke fundamentalističkim saveznicima Al Qaide u Pakistanu teško je zamisliti moguće posljedice.

I opet je dilema djelimično naše djelo. Američki rat protiv terorizma u Pakistanu ima široku percepciju kao rat protiv Islama. Snažan Islamski fundamentalizam postaje sve jači tamo i prijeti stabilnosti vlade o kojoj mi ovisimo da garantuje sigurnost nuklearnog oružja. S obzirom da je robusno američko vojno prisustvo u Pakistanu neprihvatljivo za vladu u Islamabadu, desetine hiljada američkih trupa će neko vrijeme vjerovatno ostati parkirani pred vratima u susjednom Afganistanu.

Možda je bin Laden predvidio neke od ovihih rezultata kada je pokrenuo svoju operaciju 11. septembra iz svoje Talibanima osigurane baze u Afganistanu. Pošto nacije na cilju terorističkih grupa uglavnom odbace neke od svojih najvrijednijih principa  možda je mogao i predvidjeti nešto poput Abu Ghraib zatvora, «crnih lokacija», pa čak i Guantanamo Bay zatvor. Ali u ovim i mnogim drugim razvojima, bin Ladenu je trebala naša nesvjesna saradnja, koju smo mi obezbjedili – preko 1 trilion dolara potrošenih  na dva rata, više od 5000 ubijenih američkih trupa, desetine hiljada mrtvih Iračana i Afganistanaca. Naša vojska je toliko rastegnuta da su ugovori za odbranu – od ispitivanja osumnjičenih preko sigurnosti do skupljanja informacija – jedna od malo naših industrija u porastu.

Ako bin Laden nije predvidio sve ovo, onda je sve brzo razumio. U video poruci iz 2004. godine  hvalio se vođenjem SAD-a na put samouništenja. «Sve što trebamo uraditi je poslati dva mudžahedina ... da podignu mali komad tkanine na kojem piše  'Al Qaida' i time natjeraju tamošnje generale na trku i prouzrokuju da Amerika pretrpi ljudske, ekonomske i političke gubitke».

Prvobitnim trošenjem nekoliko stotina hiljada dolara, obukom i žrtvovanjem 19 svojih vojnika, bin Laden je gledao svoju relativno malu i ne baš anonimnu organizaciju od nekoliko stotina fanatika kako se pretvara u najpriznatiju međunarodnu franšizu od McDonald's-a. Dali je i jedan neprijiatelj SAD-a mogao postići više sa manje sredstava?

Dali se bin Laden, u svojoj najvećoj mašti, mogao nadati uzrokovanju većeg haosa? Prošlo je vrijeme za osvrtanje na ciljeve našeg neprijatelja, i kako da im ugodimo.


Ted Koppel je bio glavni urednik emisije «Nightline» od 1980. do 2005. na ABC televiziji, a sada je saradnik i analitičar BBC World News America.