Mijenjati vlast ili narod?

Ovako ponašanje premijera Nikole Špirića moguće je posmatrati i tumačiti kao njegovo dosljedno angažovanje na projektu dokazivanja  "nemogućnosti opstanka BiH" kao zajedničke države.

Postoje brojne činjenice koje Špirić namjerno previđa i grubo ignoriše, a koje jednostavno ostavljaju izlišnim svako povezivanje Kosova i njegove nezavisnosti sa BiH, odnosno promjenom položaja entiteta RS u njoj.

Prije svega, Međunarodni sud pravde (ICJ), nije otvorio vrata za nezavisnost Republike Srpske (RS), s obzirom na napomenu da je proglašenje nezavisnosti koje jasno krši međunarodno pravo ne važeće. A ICJ jasno je kazao  da nezavisnost Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Osim toga, činjenica da je RS nastala kao rezultat vojnog osvajanja i etničkog čišćenja tokom rata 1992-1995. godine onemogućava težnje tog entiteta ka nezavisnosti.

Svojim mišljenjem o legalnosti nezavisnosti Kosova ICJ vraća pitanje nezavisnoti tamo gdje se rješavalo i ranije, u sferu međunarodne politike. Ključna mjera nezavisnosti nije formalno proglašenje, već stvarno i međunarodno prihvatanje takvog koraka. Jasno je da ne postoji međunarodna podrška za nezavisnost Republike Srpske kao ni za druge separatističke pokrete u regionu i šire.

Lider SNSD-a Milorad Dodik koninuirano se koristi slučajem nezavisnog Kosova i pokušava legitimirati znak jednakosti s budućim položajem Republike Srpske, Iako takva politika očigledno nema uspjeha on na tome i dalje insistira  služeći se parolama kako je “sve očiglednije da BiH ne može opstati kao država". Njemu podređeni Nikola Špirić, koji je raspoređen na čelo vlade BiH (!?),  poentira i “stručno” procjenjuje kako jedan njen administrativno-teritorijalni dio ima pravo da se odvoji i osamostali.

Na Špirićevo upozorenje o “prvom potezu kao osamostaljivanju RS” nakon Kosova u reakciji američke ambasade u BiH se jasno ističe da su "SAD i druge članice međunarodne zajednice u potpunosti posvećene suverenitetu BiH". Navodi se kako su i Republika Srpska i Federacija BiH temeljni elementi unutrašnje političke organizacije BiH.

Na ovom mjestu treba ponoviti činjenicu, iako je ona svima dobro poznata: Dejtonski mirovni sporazum i Ustav BiH ne pružaju niti jednom entitetu pravo na otcjepljenje od BiH. Postojanje svakog od entiteta je u potpunoj zavisnosti od postojanja BiH.

Jasno je zašto ove činjenice ne zanimaju predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Nikolu Špirića. Nije, međutim, jasno zašto “probosanske snage” u vlasti koju dijele s njim, umjesto otrcanih frazerskih partijskih reakcija, nisu pokrenule pitanje odgovornosti premijera Špirića za njegovo antidržavnoo djelovanje. Napad na integritet vlastite države s visoke primijerske pozicije podrazumijeva njegovu neizostavnu smjenu. Nevažno je jeli to pola godine, dva mjeseca ili 24 sata prije isteka mandata.

Nažalost, koalicioni partneri u vlasti za takvu akciju očigledno nisu spremni pa Špirić, i njemu nadređeni i podređeni, u nove izbore pred svoje birače ulaze s osvojenim “kredibilitetom“ nedodirljivih razgrađivača BiH i političara za koje se može pomisliti da bi možda i mogli ostvariti obećanja o samostanoj Republici Srpskoj.

Zbog svega toga sada su birači (građani) na potezu i na njima je, bez sumnje, velika odgovornost šta će učiniti i kako glasati na oktobarskim opštim izborima.

Osnovno pravilo u demokratskim državama je da birači na izborima kazne dotadašnju vlast zbog njenih  loših rezultata i neispunjenih obećanja davanjem povjerenja nekom drugom. U slučaju BiH takvo ponašanja biračkog tijela bila bi konstruktivna promjena u ponašanju građana i ukazivala bi na svjetlo na kraju tunela. U suprotnom, sve po starom. Najviši nosioci vlasti, kao naš premijer s početka priče, bez bojazni će zagovarati disoluciju države, kršiti elementarna ljudska prava, provoditi segregaciju u školama…

Vlasti koja se ne boji svojih birača može svašta na um pasti…. naprimjer, da ne treba mijenjati vlast nego narod!