Religijska i(li) sekularna Evropa (III)

Općenito je prihvaćeno da se univerziteti suočavaju s mnogo složenih problema od kojih su mnogi međusobno povezani, te tako zahtijevaju promišljanje i prosudbu koja obuhvata mnoga područja tokom dužeg vremenskog perioda. Baš kao što su se naučnici i ostatak društva polako probudili u posljednjem stoljeću kada su u pitanju dimenzije iz oblasti zaštite okoliša, jednako tako intelektualna ekologija našeg svijeta postavlja uporediva pitanja velikih razmjera i dugoročna pitanja. Univerziteti, upravo zato što okupljaju tako mnogo disciplina, predstavljaju jedinu instituciju koja može odgovoriti na ista. Oni, stoga, sami trebaju ozbiljno preuzeti ovu odgovornost. Ako univerziteti nisu u stanju s tim se nositi uspješno, nastat će vrlo ozbiljni problemi za civilizaciju koja sve više ovisi o obrazovanju, znanju i vještinama koje oni osiguravaju.

U okviru Pete međunarodne konferencije „Jedinstvo i razlike u Europi“, koju svake godine organizira Međunarodni forum Bosna, pored ostalog vođena je zanimljiva rasprava o oblikovanju univerziteta u religijskoj i sekularnoj Europi. Jedan od učesnika predavača bio je i profesor David Ford s univerziteta Cambridge koji za portal N24 analizira ovu vrhunsku društvenu temu u savremenoj Evropi.

Navest ću sedam od više glavnih pitanja s kojima se sada univerziteti susreću. Prvo, može li biti odgovarajućih oblika interdisciplinarnosti i komunikacije među poljima u situaciji sve veće fragmentacije, s umnožavanjem disciplina i poddisciplina? Drugo, da li je moguće kombinirati poučavanje i istraživanje u istoj instituciji tako da obje oblasti imaju koristi od toga? Treće, da li uopće – i ako da, onda šta – treba pokušati u oblasti sveobuhvatnog formiranja studenata u oblasti obrazovanja? Četvrto, koja je vrsta kolegijalnosti među profesorima i studentima poželjna i moguća? Peto, ko kontrolira univerzitet, na koji način i kojim državnim uređenjem? Šesto, koji su primjereni doprinosi univerziteta društvu i nacionalnom i internacionalnom? Sedmo, na koji bi način trebalo finansirati univerzitete kako bi se doprinosi javnih i privatnih izvora učinili maksimalnim? To su pitanja koja zahtijevaju ne samo informaciju i znanje, već razborito razlikovanje i prosudbu.

Mudrost bilo koje posebne tradicije, bilo da je riječ o sekularnoj ili religijskoj, bit će jako nategnuta da bi se došlo do adekvatnih praktičnih odgovora. Srednjovjekovni kršćanski mislioci koji su razvili ovu izvanrednu instituciju bili su strastveni tražitelji sreće i znanja. Mnogi od njih hrabro su prešli granice vlastite tradicije kako bi se uključili u ono što su pagani, Jevreji i muslimani imali za reći. Danas su izazovi još i veći. Moramo crpiti  najdublju mudrost naših tradicija, ali istovremeno se i odvažiti unaprijediti ih.

U vezi s univerzitetima moja glavna briga nije to da neće biti prilike da mnogi Jevreji, muslimani, kršćani, Hindusi, agnostici, ateisti i drugi daju doprinos oblikovanju univerziteta u stoljeću koje dolazi. Moj strah je prije takve prirode da kada budemo imali priliku, ista će nas zateći kako želimo razumijevanje, znanje, razlikovanje i mudrost koje nam trebaju. Stoga se druga tačka u mom programu odnosi na to da, kako bude napredovala rasprava, svi tražimo  mudrost u vezi s ovim pitanjima gdje god da se može naći. Moramo zaći dublje u naše vlastite tradicije i u tradicije drugih dok radimo jedni s drugima na oblikovanju univerziteta budućnosti. Šta će se desiti ako, naprimjer, mala grupa evropskih akademski obrazovanih Jevreja, kršćana i muslimana sarađuju u pokušaju da zamisle univerzitete u skladu s vlastitom temeljnom mudrošću i potom pokušaju razraditi s mnogim drugim akterima kako to može pomoći u davanju odgovora na ovih sedam pitanja?

Ako je neophodno pronaći religijski informiranu mudrost koja je relevantna za oblikovanje univerziteta, bitno je da postoje mjesta gdje se može promišljati akademski posredovano razumijevanje različitih religijskih tradicija i njihovih interakcija. Religiozni ljudi, koji su profesori u oblasti umjetnosti, humanističkih nauka, nauka i tehnologija, trebaju pokušati biti onoliko umni u religiji, koliko su to u poučavanju, istraživanju i odgovornostima prema univerzitetu. Ako jesu i ako traže odgovore na ovih sedam pitanja zajedno, bit će više mudrosti koja treba našim univerzitetima.

Međutim, nije dovoljno da ovo traženje mudrosti bude distribuirano na univerzitetu. Ono se, jednako tako, treba fokusirati na odsjeke koji su angažirani u vezi s religijskim tradicijama. Mnogi univerziteti nemaju ovakve odsjeke, pa se čini vrijednim postaviti im izazov u smislu toga da li mogu ispuniti svoje odgovornosti prema društvu ako zanemare ili barem ne uspiju koherentno tretirati tako specifičan aspekt našeg svijeta. Oni koji ih imaju, imaju vrlo različite pristupe. Jedna je tendencija prema konfesionalnim odsjecima koje karakterizira posebna religijska tradicija. Druga je prema proučavanju religija kroz niz disciplina i odbijanju bilo kakve samoidentifikacije u smislu religije. Baš kao što je to bio slučaj s prethodnom diskusijom o religijskim i sekularnim univerzitetima, ne želim se protiviti bilo konfesionalno-teološkim odsjecima (kako se obično zovu kada su kršćanski) ili odsjecima za sekularne religijske studije, nego bih htio otvoriti prostor za treću vrstu kao dodatnu, onu koja će kombinirati teologiju i religijske studije.

Univerziteti se bave religijskim pitanjima u mnogim oblastima osim akademskog poučavanja, učenja i istraživanja: naprimjer kod prijema studenata, podrške studentima, odnosa u kampusu, hrane i opskrbe hranom, smještaja, zdravlja, discipline, rasporeda, savjetovanja, studentskih društava, pitanja jednakosti, različitosti i diskriminacije, službe kapelana i mjesta za molitvu. Oni imaju vrlo različitih pristup ovim pitanjima i jedan način opisa istih je u kontekstu religijske pismenosti.

U inovatorskom projektu nazvanom Liderstvo u religijskoj pismenosti u visokom obrazovanju deset prorektora zajedno s drugim voditeljima sarađivali su kako bi definirali značaj religijske pismenosti za univerzitete. O ideji religijske pismenosti projekat kaže: “Naše je mišljenje da religijska pismenost leži (...) u znanju i vještinama koje imamo da prepoznamo religiju kao legitimno i važno područje javne pažnje, stepen općeg znanja o barem nekim religijskim tradicijama i svijest o drugima i sposobnost da saznamo o drugima. Njena svrha je izbjeći stereotipe, poštovati i učiti od drugih te graditi dobre odnose u razlikama. Po tome, to je više građanski nego teološki ili religijski napor i on traži da podrži snažno kohezivno multireligijsko društvo koje uključuje ljude različitih religijskih tradicija i nikoga ko je vrlo sumnjičav i uznemiren u vezi s religijom i vjerovanjem. .”

Religijska pismenost djeluje na cijeli etos univerziteta, a projekat korisno označava pet velikih modela liderstva koji se mogu naći. Na jednom kraju je prvi: vođenje sekularnog ili “neutralnog” univerziteta – gdje univerzitet minimalno priznaje religije tek toliko koliko je obavezan po zakonu kako bi se ispoštovala prava na jednakost i nediskriminaciju. Na drugom kraju je peti: vođenje “formativno-kolegijalnog” univerziteta koji je opisan kako slijedi:

Između ova dva modela – minimalnog i maksimalnog – postoje još tri druga: vođenje “dobre prakse” u vezi s religijom; liderstvo na univerzitetu “koji uzima u obzir religiju”;  liderstvo u angažmanu u religiji široko tretiranoj kao “društvena pravda”.  Moja četvrta tačka odnosi se na to da je većina evropskih univerziteta sličnija prvom modelu. Međutim, jačanje religijskih i sekularnih društava bit će potaknuto budu li se pomjerili ka petome formativno-kolegijalnom modelu.

Peta tačka predstavlja nastavak četvrte: ako je religijska pismenost dobra za univerzitete, onda je dobra i za društvo u cjelini. U našim društvima postoje rašireno neznanje, dezinformacije, predrasude, diskriminacija i neprijateljstvo prema religijama, ali postoji i veliki potencijal za zanimljivo učenje, fascinirajuća iskustva, bolje odnose u zajednici, kulturno i duhovno bogatstvo te dugoročne odnose kroz razlike. Dobro javno obrazovanje može zaustaviti negativne i potaknuti pozitivne trendove, a univerziteti bi trebali preuzeti odgovornost za to.  Posljednja tačka ovog programa tiče se finansiranja. Manifest “Osnažiti evropske univerzitete” o kojem je već bilo riječi vrlo je jasno ukazao na potrebu da se privuče više privatnog novca na evropske univerzitete.

Univerziteti koji se nalaze na samom vrhu ljestvice najboljih univerziteta uglavnom dolaze iz Britanije, više nego iz drugih evropskih zemalja. Nije slučajno da Britanija ima najviši nivo nedržavne pomoći za univerzitete. Istinski miješana ekonomija države i drugih finansijera čini se pravim načinom da se osnaži neovisnost, ojača sposobnost za inovaciju i eksperimentiranje te postigne dugoročna stabilnost koju zadužbina nudi (čak i uz uspone i padove tržišta dionica).

Također je bitno to da su vjerovatno najjači motivi privatnih donacija u svijetu religijskog karaktera. Ako su religije i univerziteti tako važni za dvadeset prvo stoljeće kao što sam sugerirao, onda bi se njihovi predstavnici trebali sastati kako bi potakli religijske i sekularne donatore da pomognu realizirati ovu vrstu programa koji sam upravo izložio. Uvjeren sam da će, ako ovo bude sve zastupljenije u praksi, biti dosta ugodnih iznenađenja jer dobrotvori i univerziteti skupa sanjaju o načinima saradnje u jačanju religijskih i sekularnih društava.

David Ford (Cambridge) je Regius profesor teologije i suradnik Selwyn koledža. Njegov istraživačka zanimanja uključuju: tumačenje svetih knjiga i najvažnijih pitanja o savremenom Kršćanskom mišljenju i praksi; usmjerenost međuvjerske teologije i odnosa, naročito međuvjerskih tumačenja svetih knjiga te veze vjera sa sekularnim kulturama, tradicijama i moćima.