Religijska i(li) sekularna Evropa (I)

Živimo u svijetu u kojem postoji mnogo religija i mnogo sekularnih snaga, s brojnim područjima napetosti i sukoba. Potkraj dvadesetog stoljeća religija je na novi način postala prominentna u javnoj sferi, često pomiješana s drugim snagama i interesima, a ovdje, u Bosni, vi imate gorko iskustvo o tome kakve tragedije mogu nastati iz toga. Tokom dvadesetog stoljeća univerzitetsko obrazovanje širilo se brzo i taj trend se i dalje nastavlja. U svijetu u kojem su informacije, znanje i učenje ključni za ekonomiju, kao i za druge sfere života, društva se sve više oslanjaju na univerzitete i s njima povezane institucije za poučavanje, istraživanje i stjecanje vještina. U većini zemalja sve je više ljudi koji sada imaju pristup univerzitetima i sve je veći broj ključnih pozicija za čije se obnašanje zahtijeva posjedovanje univerzitetskog obrazovanja.

U okviru Pete međunarodne konferencije „Jedinstvo i razlike u Europi“, koju svake godine organizira Međunarodni forum Bosna, pored ostalog vođena je zanimljiva rasprava o oblikovanju univerziteta u religijskoj i sekularnoj Europi. Jedan od učesnika predavača bio je i profesor David Ford s univerziteta Cambridge koji za portal N24 analizira ovu vrhunsku društvenu temu u savremenoj Evropi.

Šta je s Evropom u ovoj globalnoj slici? Univerzitet je vjerovatno najvažniji povijesni evropski institucionalni doprinos svijetu dvadeset prvog stoljeća. Univerzitet srednjovjekovne Evrope glavna je preteča današnjih univerziteta i uistinu je izvanredno koliki je dio njegovog “genetičkog koda” još uvijek operativan. Postoje slične temeljne akademske vrijednosti poput važnosti racionalnog istraživanja svijeta, rigorozne javne rasprave u vezi s pokazanim znanjem ili pravilima dokazivanja, poštovanja dostojanstva i slobode pojedinca, potrebe za stalnom samokritičnošću u službi unapređenja našeg znanja i razumijevanja, te prepoznavanja težnje za znanjem kao javnim dobrom kojega se ne može svesti na ekonomski interes. Postoje, također, slične suštinske napetosti.

Glavna povijest univerziteta u Evropi bilježi da su od samog početka srednjeg vijeka postojale napetosti i to iz tri osnovna razloga: prvo, potraga za znanjem zarad samog znanja, jer je dobro propitivati, otkrivati, učiti, razumijevati, znati i provjeravati istinu kroz razne discipline; drugo, obrazovno formiranje studenta, pri čemu se pažnja usmjerava i na intelektualne vrijednosti i na etičko oblikovanje koje je neophodno da bi se upravljalo nečim tako moćnim kao što su znanje i vještine; i treće, korisnost društvu.  Oduvijek je bilo teško balansirati ih. No, ignorira li se i jedan od njih, univerziteti će ozbiljno trpjeti.

Što se tiče religije, posljednjih godina Evropa je jedno od glavnih mjesta gdje se rješavaju problemi religije u javnoj sferi. Religijski ratovi koji su uslijedili nakon Reformacije natjerali su svaku naciju da izgradi vlastite načine zaštite od toga da religijski sukob uništi njihovo društvo. Izašle su s različitim rješenjima (sjetimo se samo koliko je različito Balkan postupao u odnosu na Francusku, Britaniju, Nizozemsku, Njemačku, Švedsku, Poljsku ili Švajcarsku) i one zaslužuju da ih se ponovno prouči kako bi se učilo iz njihove teško stečene mudrosti.

No, danas je situacija takva da su ova rješenja, različiti “sporazumi” kojima se određuje kako će ljudi različitih religija ili bez religije živjeti mirno, skupa, nedovoljna. Religijska karta Evrope se promijenila, dijelom zbog velikog porasta muslimanske populacije, ali i zbog ostalih faktora poput kršćanske imigracije velikih razmjera i novih kršćanskih i sekularnih pokreta.  Tako sad Evropa iznova pregovara o sporazumima, a vodi se i intenzivna diskusija o tome koje bi solucije mogle biti ispravne za dvadeset prvo stoljeće.

Htio bih iznijeti dva prijedloga: prvo, Evropa treba da nađe put između religijskih i sekularnih krajnosti koje se sada zagovaraju. To je poziv na savez između religioznih i sekularnih ljudi predanih pluralističkom društvu koje može biti kompleksno i razborito, i religijsko i sekularno. Drugo, naši univerziteti koji su sada većinom sekularni, i to tako da ignoriraju ili isključuju religije, imaju bitnu i za sada uglavnom nepriznatu ulogu u procvatu religijske i sekularne Evrope. Oni, i jedni i drugi, trebaju odražavati i oblikovati svoja društva tako što će postati kompleksno religijski i sekularni na novi način.

Ovo će podrazumijevati održavanje debata ponovno promišljanje mnogih aspekata univerziteta; vođenje brige o tome da pitanja koja postavljaju religije, ili se postavljaju među religijama i o religijama, budu uzeta ozbiljno u okviru svih akademskih disciplina, te da, isto tako, budu predmetom zanimanja odsjeka za teološke i religijske studije; povećavanje religijske pismenosti na univerzitetima; preuzimanje više odgovornosti za javno obrazovanje i razumijevanje i korištenje religijskih kao i sekularnih izvora finansiranja kako bi se sve ovo postiglo.

Bude li Evropa slijedila ovaj put, mogla bi predvoditi svijet u smislu davanja kreativnog odgovora na ova dva velika izazova: kako ne samo religije već i univerziteti mogu mudro i odgovorno doprinijeti oblikovanju i zamahu religijske i sekularne Evrope ovog stoljeća. U pokušaju da bude prva koja će odgovoriti na ove izazove, Evropa ima mnogo prednosti, dok ostatak svijeta može imati veliku korist od dobrih modela za ostvarenje istoga. Životni savez u okviru religijske i sekularne drame.  Predloženi smjer može se jednostavno rezimirati.

U situaciji u kojoj u jednoj krajnosti postoje sekularističke pozicije koje zagovaraju rigoroznu sumnju i kontrolu religija i isključivanje istih iz javnog života koliko god je to moguće, a u drugoj religijske koje zagovaraju hegemoniju jedne religije (obično kršćanske ili muslimanske) bitno je i žurno da se glavnina sekularnih i religioznih ljudi udruže u zagovaranju pluralističkih rješenja koje služe napretku čitavih društava. Obje su krajnosti, ustvari, slične po tome da su u stanju začeti čitav okvir u skladu s vlastitim stavom, te se iz toga ponekad mogu formirati savezi jednih s drugima (naprimjer religija i nacionalizam). Evropa je morala naučiti gorku lekciju iz pokušaja da realizira rješenja koja su bila ili religijska (katolička, protestantska ili pravoslavna) ili sekularna (fašistička, komunistička i različite vrste nacionalizma i republikanizma) ili neka mješavina dvaju. Pozitivna lekcija je ta da totalitarni pristup (bio on religijski, sekularni ili kombinirani) mora ustupiti mjesto pregovorima usmjerenim ka mirnim rješenjima i rješenjima bez prisile.

To je ono što se može zvati “religijska i sekularna drama” Evrope dvadeset prvog stoljeća. To je drama u kojoj niti jedna grupa nema kontrolu nad zapletom, već postoje istinski angažman, pregovori i saradnja među grupama čiji je cilj iznalaženje “dovoljno dobrih” rješenja za opće dobro. Isto zahtijeva neke smjernice i pravila – predloške “dobre prakse”, kao i formalno-pravne i ustavne odredbe – kako bi se omogućilo da se drama uopće desi. No, većina tih postignuća mora se desiti u različitim područjima angažmana, ne samo u politici  već i u medijima, pravu, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, poslovanju i drugim oblastima života i rada. Naravno da će postojati granične situacije u kojima su pojedinci ili grupe čije opredjeljenje nije drama. Njihova minimalna pravila trebaju biti sputana, čak i prinudom – oni koji odabiru nasilje u ostvarenju svojih ciljeva predstavljaju očit primjer. Međutim, ne bi se smjelo dopustiti da strah od ovakvih elemenata obustavi dramu u korist stanja u kojem postoji sistemska kontrola, racionalizirana ukupnom perspektivom i podržana modernim tehnikama nadzora i prinude. 

Smatram da će zamah društava u ovom stoljeću ovisiti u značajnoj mjeri o tome koliko će dobro ova postignuća u okviru perspektive “religijske i sekularne drame” biti u mogućnosti komunicirati i sarađivati preko granica tradicija i obaveza. Da li će biti dovoljno sekularnih ljudi koji vide svoje vrijednosti i praksu, ne kao puko nastojanje da se odbace i eliminiraju religije već prije kao zainteresiranost da se iznađu načini saradnje s religioznim ljudima i grupama, za opće dobro? Hoće li biti dovoljno religioznih ljudi koji su na isti način predani dijalogu, pregovaranju i saradnji? Vizija je imati složeno sekularno i religijsko društvo sa zdravim intenzitetom dramatičnog angažmana u javnom životu i svim područjima svakodnevnog života i rada. U ovome su veliki ulozi, ali procvat društva se može ostvariti jedino ako jedna grupa ima granice nametanju vlastitog puta drugima.

Drugi dio analize Davida Forda o ulozi univeziteta i religije u oblikovanju savremenog evropksog društva objavljujemo 15.08.2010.

David Ford (Cambridge) je Regius profesor teologije i suradnik Selwyn koledža. Njegov istraživačka zanimanja uključuju: tumačenje svetih knjiga i najvažnijih pitanja o savremenom Kršćanskom mišljenju i praksi; usmjerenost međuvjerske teologije i odnosa, naročito međuvjerskih tumačenja svetih knjiga te veze vjera sa sekularnim kulturama, tradicijama i moćima.