Domino efekat nije vjerovatan

Presuda Međunarodnog suda pravde je skrhala srbijansku politiku prema Kosovu. Srbijanska vlada je od 2008. godine čvrsto tvrdila da nezavisnost Kosova nije u skladu s međunarodnim pravom, tražeći nove pregovore o budućem statusu te teritorije, očekujući mnogo od ICJ odluke. Međutim, kako se odluka bližila, i možda u iscekivanju negativnog ishoda, Srbijanski ministar inostranih poslova Vuk Jeremić je bio odlučan da Srbija ne bi priznala Kosovo bez obzira na ishod. Isto je mišljenje ponovio i Predsjednik Boris Tadić nakon sto je ICJ objavio presudu.

Razočarenje je prisutno širom srbijanske političke i medijske scene. Vladina deklaracija parlamentu, podržana od članova tog tijela glasanjem 26. jula, osuđuje odluku suda da “nije odgovorila na osnovno pitanje legalnosti prava na odcijepljenje Kosovskih Albanaca” i da “nije legalizirala etnički motivisan pokušaj otcjepljenja Kosova i Metohije od Republike Srbije.” Opozicija je čak krivila i vladu zbog pogrešne strategije prema Kosovu – iako nisu predložili nikakvu alternativu osim suđenja svim državama koje su priznale Kosovo. Osim toga, kruže i brojne teorije zavjere da je mišljenje suda rezultat spoljnih pritisaka.

Sudija Simma, koji se nije složio sa sudskim mišljenjem, napomenuo je da je sud trebao istražiti pitanje nezavisnosti Kosova u širem kontekstu i uzeti sve implikacije u obzir, sto bi vjerovatno rezultiralo u više nejasnoća i dalo Srbiji više prostora za interpretaciju.

Najvažnije je da će jasno sudsko mišljenje pomoći Srbiji u konačnom odvajanju od Kosova kao fantomskog dijela tijela. Srbija nije imala efektivan suverenitet nad Kosovom (osim sjevernog djela koji cini 10% cjelokupne teritorije) od rata 1999, a čak su i prije toga bili neophodni jaki politički i vojni napori da se održi kontrola nad teritorijom. Izostanak mišljenja Međunarodnog suda pravde je moglo preokrenuti ovu stvarnost ili voditi do ponovnog “ne-priznanja” Kosova.

Zagovarajući nove statusne pregovore prije izricanja mišljenja suda, vlada u Beogradu nikada nije pojasnila  tačna očekivanja takvih pregovora. Postoji rasprostranjeno mišljenje da vlada traži podjelu Kosova iako to zvanično nikada nije potvrđeno. Sada će Srbija morati jasno definisati svoje realistične ciljeve za Kosovo.

Iako savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde neće uzrokovati veliku promjenu u srbijanskom javnom mnjenju, moguće je da će pomoći opštem prihvatanju činjenice da je Kosovo “izgubljeno” – dok bi drugačije mišljenje suda odgodilo takav ishod. Mnogi srbijanski intelektualci, političke partije i nevladine organizacije su još od 2008. godine (a i ranije) zagovarale pragmatičniji pristup Kosovu; istovremeno su i umjereniji političari dosli na vlast među Kosovskim Srbima, od kojih mnogi imaju dobre odnose sa političkim establišmentom kosovskih Albanaca.

Insistiranje Srbijanske vlade na očuvanju fiktivnog suvereniteta nad Kosovom je oštetilo kosovske Srbe čije paralelne strukture većina kosovskih vlasti i  građana  albanske nacionalnosti vidi kao prijetnju novoj državi.  Mišljenje Suda bi moglo ojačati okretanje leđa radikalima koji su dominirali u srbijansoj politici prema Kosovu tokom protekle decenije i okretanje prema politici orijentisanoj prema ispunjavanju potreba kosovskih Srba.

Takva umjerena interpretacija je daleko od one Milorada Dodika, premijera Republike Srpske. Dodik je nazvao mišljenje ICJ suda “poniženjem” za Srbe i odrazom činjenice da je “moćna politička sila” usmjerena protiv “Srbije i srpskog naroda.” Bez obzira na ovakvu ocjenu, Dodik je vidio i pozitivnu stranu ovakvog sudskog mišljenja, jer bi moglo otvoriti put do nezavisnosti entiteta kojim on dominira.

Na prvi pogled, mišljenje Međunarodnog suda pravde (bar u slučaju Kosova) da proglašenje nezavisnosti nije ilegalno u međunarodnom pravu znači da bi sud mogao prouzrokovati dalja proglašenja od strane pokreta i regija sa sličnim ciljevima. Međutim, ovakav domino efekat je malo vjerovatan iz tri razloga.

Prvo, sud nije otvorio vrata za nezavisnost Republike srpske, s obzirom na napomenu da je proglašenje nezavisnosti koje jasno krši međunarodno pravo nevažeće; primjeri su Sjeverni Kipar i rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a koje potvrđuju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Činjenica da je RS nastala kao rezultat etničkog čišćenja tokom rata 1992-95 otežava težnje tog entiteta ka nezavisnosti.

Drugo, iz mišljenja ICJ o slučaju Kosovskog proglašenja nezavisnosti  ne proizilazi da je proglašenje nezavisnosti samo po sebi legalno, da je kontekst u kojem se nalazi legalan, niti da je bilo koja država obavezna da prizna takvu deklaraciju. To znaci da sud vraća pitanje nezavisnoti tamo gdje se rješavalo i ranije, u sferu međunarodne politike. Ključna mjera nezavisnosti nije formalno proglašenje, već stvarnost i međunarodno prihvatanje takvog koraka. Jasno je da ne postoji međunarodna podrška za nezavisnost Republike srpske (i to je uglavnom slučaj i sa drugim separatističkim pokretima u regionu i šire).

Treće, malo je vjerovatno da će mišljenje suda izazvati nove separatisticke zahtjeve. Milorad Dodik je prijetio proglašenjem nezavisnosti Republike srpske od kada je došao na vlast početkom 2006 godine. Prvo se trudio da to opravda nezavisnosti Crne Gore, a onda Kosova, i na taj način sagradi legitimitet za svoj cilj, ali bezuspješno u oba slučaja.

Mišljenje Međunarodnog suda pravde neće prouzrokovati nova proglašenja nezavisnosti koliko će ojačati one koji su već predani takvoj politici. I iako to savjetodavno mišljenje neće rezultirati u  momentalnim  ili dramatičnim promjenama za Kosovo, što se tiče priznanja ili članstva u međunarodnim organizacijama, to je do sada najjasnija poruka Srbiji da treba preispitati svoju politiku prema Kosovu.

Ovo je možda najbolje objasnio Marokanski sudac Mohamed Bennouna u svom izdvojenom mišljenju, kada je rekao da je mišljenje suda “pjena na talasu vremena”, što potvrđuje odavno etabliranu realnost u regiji. Sada je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

(Florian Bieber je autor knjige “Poslijeratna Bosna: Etnicitet, Nejednakost i vladavina javnog sektora”)