Trajući čin bosanske drame (III)

Bosanki Muslimani nikada u svojoj historiji nisu živjeli ni s jednim drugim muslimanskim narodom kao svojim susjedom. I dijahronijski i sinhronijski oni žive samo s kršćanima. Dijahronijski žive s kršćanima kao svojim neposrednim precima, a sinhronijski s kršćanima kao svojim susjedima. To presudno određuje i njihovu kulturu i njihov mentalitet. Njima se preovlađujuća oponašanja i inkorporacije iz nesrodnih kultura smrtonosni otrov.

Neshvatanje te činjenice te udaljavanje od nje u bilo koju frustracijsku imaginaciju oduzima tome narodu mogućnost artikuliranja političke svijesti kao preduvjeta sudjelovanja u gradnji političkog poretka kojeg nema i ne može biti bez realnih političkih, ali i svih drugih odnosa sa Srbima, Hrvatima, Crnogorcima, te svim drugim sudionicima u prostoru i vremenu njihove egzistencijalne drame. Oduzima im i mogućnost artikuliranja i realiziranja prava i dužnosti, mogućnost da u pravnome poretku grade prijateljstvo sa svima te odlučnost da se suprotstave svim oblicima obespravljivanja.
Dok su u bosanskohercegovačkoj politici kao drami neizmirenih suprotnosti jednostavno vidljive prisutnosti Srbije i Hrvatske, Bosanskim Muslimanima ili Bošnjacima se, kao psihološka i stvarna potreba tih politika, žele učitati veze s “islamskim svijetom”, “fundamentalističkim organizacijama” te “novom turskom ulogom na Balkanu”. Kada se kaže “žele učitati”, time se nikako ne kani isključiti i stvarno muslimansko prihvatanje uključenja u taj oblik artikuliranja muslimanske kolektivne svijesti i s njom povezanih strahova.

Nacionalizmi i budućnost Balkana jedna je od tema o kojima će biti vođena debata na ovogodišnjoj Petoj međunarodnoj konferenciji o jedinstvu razlika u Evropi koja se, u organizaciji Međunarodnog foruma Bosna, tradicionalno održava prvog avgustovskog vikenda u Mostaru. U njenom radu učestvuju eminentni eksperti  iz zemlje i svijeta. Profesor Rusmir Mahmutćehajić tim povodom  za N24 analizira trajući čin bosanske drame koristeći se, između ostalog, primjerima političkog ponašanja koje nam se svakodnevno dešava pred očima.

Tako je u stanju kolektivnih svijesti te s njima povezanih političkih i svih drugih ponašanja proizveden trokut u kojem njegove tri strane sačinjavaju Srbi, Hrvati i Bošnjaci. U takvoj zamisli nacionalnih homogenosti i razdvojenosti pred tri naroda u Bosni postavljen je zahtjev koji nigdje u Evropi, niti igdje gdje su primjenjivana iskustva zapadne političke filozofije, ne može biti ispunjen: tri naroda se moraju dogovoriti, što zapravo znači tri političke stranke s najviše glasača ili tri alijanse oko njih. Zahtjevi da bude ispunjena ta konfuzna politička postavka su bitna premisa državnih politika Srbije i Hrvatske. One na toj premisi ustrajavaju, iako su kao države u više navrata bile uključene u aktivno razaranje bosanskohercegovačke države. Usput valja istaknuti da ne postoje, niti su postojali, bosanskohercegovački politički programi koji bi na sličan način bili protiv Srbije i Hrvatske.

Moguće je navesti brojne oblike sadašnje uključenosti Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini koji su u doslovnome smislu u funkciji onemogućenja konsolidiranja državnog sistema, iako su predstavljani i branjeni kao državne i nacionalne dužnosti i prava, dobre političke volje i tome slično. Još uvijek nije napravljena cjelovita analiza tih uključenosti, ali one su vidljive na svakome koraku.
To su uključenosti u pitanja obrazovanja i kulture, socijalne skrbi, energetike, segregacije bosanskohercegovačkih građana, relativiziranja državne vlasti, neprihvatanja odgovornosti za postojeće stanje, štićenja i skrivanja ratnih zločinaca i tome slično. Nema bitnih posljedica rata protiv Bosne za čije otklanjanje Srbija i Hrvatska nude svoju aktivnu i konstruktivnu uključenost. Naprotiv, obje su države manje ili više pasivne prema nastavljanju antibosanskohercegovačkih programa u kojima je opstanak države i sada osporavan jednako kao i ranije.

Mantru osporavanja bosanskohercegovačke države Milorad Dodik ponavlja odlučnije nego što su to činili Milošević i Karadžić te Tuđman i Boban. O tome predsjednik Borislav Tadić ustrajno šuti. Može li se njegovo basiranje uz ariju njegovog voljenog političkog prijatelja u Banjoj Luci, basiranje prema kojem je on za svako rješenje o kojem se dogovore tri naroda i dva entiteta, smatrati ičim do podržavanjem i podsticanjem novog čina bosanske drame kojeg proriču izjave Milorada Dodika. Među tim izjavama je i ova varijacija: “Siguran sam da će doći dan kada će srpski narod odlučivati o svojoj sudbini na referendumu. Bosna i Hercegovina je za Republiku Srpsku mora, a kao i svaka mora, ona traje dok mora.” (Oslobođenje, 25. juli 2010. godine, 2)

A kako se narodi, što u bosanskohercegovačkom slučaju znači etnonacije, mogu dogovoriti? Znači li to da oni moraju biti teritorijalizirani, svedeni svaki od njih pojedinačno u svoje granice, te osposobljeni da izaberu svoje demokratske predstavnike kao zastupnike i ovlaštene pregovarače naroda? Je li to moguće u postojećem stanju dva entiteta koja nisu de iure etnonacionalni, što znači da de iure pripadaju istodobno i posve svakome od tri naroda i svima njima zajedno te i cijelom bosanskohercegovačkom narodu koji nije svediv na tri etnonacije?

Ti su entiteti, prema takvoj koncepciji etnonacija, de facto vlast etnovećine nad onima koji su tu, na zemlji koju nastanjuju u ukupnosti svog trajanja, učinjeni manjinom. Takav se koncept de facto preslikava na sva bosanskohercegovačka područja. Slika segregacijske konstitucije državne cjeline prenijeta je od vrha do najnižih razina. Njome su kolektivne zasebnosti prisiljavane da postanu ili većina ili manjina, te da im sudbina više ovisi o nekoj etnovećini nego o njima kao pojedincima i državi.

Takvo segregacijsko stanje u ukupnosti bosanskohercegovačke države ima svoje oslonce u onemogućenoj državnoj vlasti te direktnim i indirektnim podrškama Srbije i Hrvatske “svojim” etnokomponentama u bosanskohercegovačkoj državi. Nijednoj od tih država bosanskohercegovačka državna vlast ne može biti partner, jer za to nema potrebne kapacitete. Nema ih, jer se separatističkim i autonomističkim djelovanjima u okviru starih nacionalnih programa podstiče ovisnost o zamisli monocentričkih nacija.

Aktivne uključenosti Srbije i Hrvatske u bosanskohercegovačku egzistencijalnu i političku dramu tokom dvadesetoga stoljeća, s njene dvije kulminacije – jednom u Drugom svjetskom ratu i drugom u procesu disolucije Jugoslavije, nisu prestale ni u prvoj deceniji trećeg milenija. Te uključenosti nisu jednake onim iz prethodnih vremena, ali suština im je ista. I pasivne politike Srbije i Hrvatske, nakon njihovih uključenosti u ratu protiv Bosne i Hercegovine, djeluju razorno, jer i to onemogućuje promjenu državne razorenosti u sposobnosti aktivnog dogovaranja sa susjedima i drugim činiteljima međunarodnog poretka.

Ako se hoće koherentan i održiv politički poredak u koji su uključene Bosna i Hercegovina i njeni susjedi, potrebno je troje: temeljna promjena ponašanja Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, što znači njihovo isključivanje patroniziranja, tutorstava i nezakonitog arbitriranja u bosanskohercegovačkoj drami; odlučna podrška najvažnijih činitelja mira i integracije u Evropi i svijetu pluralnom bosanskohercegovačkom društvu i njegovoj državi koja uvažava i štiti tu pluralnost; isključivanje svih oblika segregacije i aparthejda iz javne politike, te odlučno kažnjavanje svih destruktivnih i zločinačkih djela protiv ljudskosti u bosanskohercegovačkoj ukupnosti.

Susreti i izjave Borisa Tadića, predsjednika Srbije, i Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, o kojima se svjedoči u julu ove godine ne sadrže nikakve konkretne dokaze o potrebnoj promjeni politika njihovih država prema bosanskohercegovačkom društvu i njegovoj državi. Niko im, nažalost, iz bosanskohercegovačke politike nije ni uputio uvjerljiv spisak tih nužnih i konkretnih promjena koje bi poslužile novom činu bosanskohercegovačke drame bez čijeg pozitivnog razrješenja nema i ne može biti ni mira ni stabilnosti niti pravde i napretka u zemlji, njenom susjedstvu, Evropi i svijetu.