Trajući čin bosanske drame (I)

U Beogradu je 18. jula 2010. godine Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, bio domaćin Ivi Josipoviću, predsjedniku Republike Hrvatske. Taj događaj je, kada se preispituje u bosanskohercegovačkom vidiku, i poželjan i važan. Cijelo dvadeseto stoljeće srpskih i hrvatskih odnosa obilježava bosanskohercegovačko pitanje kao njihovo središte. Ono je na završetku tog stoljeća dostiglo svoj vrhunac u direktnoj uključenosti gotovo svih raspoloživih mogućnosti srpskog nacionalnog projekta, na jednoj, i hrvatskog nacionalnog projekta, na drugoj strani, a prije svega gotovo svih državnih potencijala tih republika bivše Jugoslavije koje su kroz disoluciju Federacije u kojoj su bile uključene postale nezavisne i suverene.

Nacionalizmi i budućnost Balkana jedna je od tema o kojima će biti vođena debata na ovogodišnjoj Petoj međunarodnoj konferenciji o jedinstvu razlika u Evropi koja se, u organizaciji Međunarodnog foruma Bosna, tradicionalno održava prvog avgustovskog vikenda u Mostaru. U njenom radu učestvuju eminentni eksperti  iz zemlje i svijeta. Profesor Rusmir Mahmutćehajić tim povodom  za N24 analizira trajući čin bosanske drame koristeći se, između ostalog, primjerima političkog ponašanja koje nam se svakodnevno dešava pred očima.

Taj vrhunac je zapravo rat protiv bosanskohercegovačkog društva i njegove države, rat u kojem su te obje susjedne države aktivno sudjelovale. Njihova uključenost bila je koordinirana i cilj joj je bio onemogućiti strukturiranje bosanskohercegovačke države kao činitelja političke arhitekture Zapadnog Balkana. U pretpostavljenom rastrojstvu bosanskohercegovačke države traženo je gradivo za proširenje Srbije i Hrvatske.

Nije moguće promatrati susret predsjednika Srbije i Hrvatske, a da on ne bude uspoređivan s ranijim odnosima prema Bosni i Hercegovini. S obzirom na svoje tragične i zločinačke sadržaje naročito su važni i paradigmatični za sve ozbiljne analize i uspoređivanja dogovori i pothvati poznati kao Cvetković-Maček 1939. i Milošević-Tuđman 1991. godine.

U tim srpskim i hrvatskim nacionalnim programima, razvijanim i primjenjivanim tokom devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, poricani su integritet i budućnost bosanskohercegovačkog društva i njegove države. Na toj osnovi provođeni su zločini protiv bosanskohercegovačkog stanovništva i razaranja gotovo svih oblika kulturne pluralnosti. U posljednjem ratu suština tih obrazaca je jasno pokazana. Iako su primjenjivani na drukčiji način, obrasci antibosanstva su ostali jednaki onim iz devetnaestoga stoljeća.

Na svim promatračima i sudionicima međunarodnog poretka u kojem je mir najviši ideal, a naročito na bosanskohercegovačkim ljudima čijih se egzistencija tiče sve što je u vezi s njihovom državom, obaveza je da preispituju taj susret i njegov sadržaj na osnovi uspoređivanja sa svim sličnim u prošlosti. Mudar odnos prema tome susretu može biti samo onaj koji pretpostavlja i kritički preispituje njegove pozitivne i negativne učinke na bosanskohercegovačku budućnost. Zadovoljstvo lijepim riječima koje karakteriziraju svaku javnu politiku je daleko od svake mudrosti.

Sadašnje stanje bosanskohercegovačke države nije shvatljivo mimo pitanja: Kako je ovo stanje nastalo ili kako i čime je sadašnji politički poredak proizveden? Na osnovi neupitnih historijskih činjenica u posljednja dva desetljeća moguće je posvjedočiti: razorne uključenosti miloševićevske Srbije i tuđmanovske Hrvatske su neosporivo najvažniji uzroci sadašnjeg stanja bosanskohercegovačke države i njenog društva. Bez državnih moći koje su koristili predsjednici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u ratu protiv Bosne i Hercegovine sadašnje bosanskohercegovačko stanje ne bi bilo moguće.To stanje moguće je prikazati preko tri njegova sadržaja.

Prvi sadržaj je to što su Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina (i Crna Gora) nerazlučivo geopolitički povezane, ali i kulturno i ekonomski. Drugi je da stanje bosanskohercegovačkog društva i njegove države, u ovome činu njegove drame, ima gotovo sve svoje uzroke u državnim politikama Srbije i Hrvatske. Treći sadržaj je da su u sadašnju konstituciju, kao bitan činitelj zapriječenosti bosanskohercegovačkog društva i njegove države, direktno uključene i Srbija i Hrvatska.

Svaki od tih sadržaja može biti preispitivan u okviru političke mantre koju su predsjednici Srbije i Hrvatske manje ili više isticali tokom svojih razgovora: Mi priznajemo bosanskohercegovačku državnu suverenost, teritorijalnu cjelovitost i svako rješenje o promjeni konstitucije koje bi bilo postignuto dogovorom tri naroda i dva entiteta. Uz to je ponavljano i Tadićevo naglašavanje uloge Srbije kao garanta Daytonskog sporazuma, što zapravo znači sadašnje konstitucijske zapriječenosti.

Stabilni odnosi triju susjednih država – Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine – mogući su jedino uz afirmaciju onih principa političkog poretka na kojima evropske elite razvijaju trajuću evropsku integraciju. Svaka od strana, a to znači svaka od država koja je uključena u gradnju takvih odnosa, ima državni subjektivitet koji joj omogućuje pregovaranje, dogovaranje i realiziranje zajedničkih interesa. Ti zajednički interesi se pokazuju i kao preispitivanje razine suverenosti pojedinačnih zemalja i sposobnost da se neki od njegovih sadržaja prenose na zajedničke organizacije i ustanove koje postoje kao dio međunarodnog poretka ili koje njegove sudionice izgrade kao zajedničku potrebu.

(drugi nastavak analize Rusmira Mahmutćehajića objavljujemo u subotu 31.jula 2010.)